|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moj život, moja razmišljanja...
Kaunter 
Free Website Counter
Ja sam... tko sam ja? Ja sam samo jedna najobičnija cura u ovom svijetu... Ime vam neću reć.... Zapravo predstavit ću se kao Imaginary Me... Ovako, od mjuze slušam sljedeće: rock, hip hop... to najviše... makar malo znam poslušat i pop, al vrlo rijetko, ako ima koja dobra pjesma... Zapravo stvarno mogu slušat sve osim cajka... nemam niš protiv ljudi koji to slušaju, al za mene je ta glazba nešto stravično... bez uvrede... hmmm idem u 2. razred jedne srednje škole u gradu Zagrebu... Koja? neka to bude tajna... da se vratim na mjuzu - dakle omiljene grupe: Evanescence definitivno, zapravo skoro su mi sve dobre strane, od domaćih posebno mjesto naravno Prljavci koji su jednostavno legende - zbog njih je rock još uvijek mlad 
... i naravno od hip hopa - Connect... dakle ponekad ću objavljivat tekstove pjesama od ovih grupa, te obrazložit zašto baš te pjesme... a ovak ću vam pisat tekstove i iznosit svoja mišljenja... evo ukratko to je to...
Lithium, don't want to lock me up inside.
Lithium, don't want to forget how it feels without...
Lithium, I want to stay in love with my sorrow.
Oh, but God, I want to let it go.
Come to bed, don't make me sleep alone.
Couldn't hide the emptiness, you let it show.
Never wanted it to be so cold.
Just didn't drink enough to say you love me.
I can't hold on to me,
Wonder what's wrong with me.
Lithium, don't want to lock me up inside.
Lithium, don't want to forget how it feels without...
Lithium, I want to stay in love with my sorrow.
Don't want to let it lay me down this time.
Drown my will to fly.
Here in the darkness I know myself.
Can't break free until I let it go.
Let me go.
Darling, I forgive you after all.
Anything is better than to be alone.
And in the end I guess I had to fall.
Always find my place among the ashes.
I can't hold on to me,
Wonder what's wrong with me.
Lithium, don't want to lock me up inside.
Lithium, don't want to forget how it feels without...
Lithium, ...stay in love with my sorrow.
I'm gonna let it go.
....
Pjesma s albuma "The Open Door" koja mi je odma ušla u uho, naravno ima mnogo pjesama koje mi se sviđaju, al njih ću napisati nekom drugom prilikom. Lithium je pjesma koju možemo prevesti kao litij... Zapravo pjesma ima odličan ritam, odlične riječi, kao što vidite napisala sam kosim slovima one stihove koji su mi odlični i u kojima sam našla samu sebe. Cijeli CD je odličan, još ima par pjesama koje ću napisati koje mi se jako sviđaju... dakle to će biti pjesme Like you, Weight of the World, The Only One (koja je također odlična jer govori o onome što cijeli život čekamo i općenito o životu... prekrasno nešto... Na Cd-u nema pjesme tipa My Immortal, pjesme su "jake" i vrlo emotivne, stvarno jako mi se sviđaju, neke više, neke manje... al sve u svemu Cd je odličan i morate ga preslušati!
Evo to bi bilo to...
Pozdravljam vas sve!
evo pošto opet nemam inspiracije za napisati nešto, stavit ću još jednu pjesmu na blog...
To će biti pjesma opet od Evanescence - CALL ME WHEN YOU´RE SOBER... To je novija pjesma s novog albuma "The open door"... pjesmu ste možda i čuli, meni osobno je prekrasna... Stvarno istinita na neki način... da me volio bio bi uz mene, točno se o tome i radi u pjesmi, iako znam da se nikad neće vratiti, i znam da nikad ovo neće vidjeti, i znam da je glup... ali da me volio bio bi uz mene, ako me želi, neka dođe, neka me nađe... neka se odluči... hmmm, malo sam odlutala u svoje misli prilikom pisanja posta... nekad mi je svejedno ono to je bilo s njim, a nekad se sjetim da nam je bar na kratko bilo lijepo... hmmmm vrlo sam zbunjena... ali evo stavit ću pjesmu...
EVANESCENCE - CALL ME WHEN YOU´RE SOBER
Don't cry to me.
If you loved me,
You would be here with me.
You want me,
Come find me.
Make up your mind.
Should I let you fall?
Lose it all?
So maybe you can remember yourself.
Can't keep believing,
We're only deceiving ourselves .
And I'm sick of the lie,
And you're too late.
Don't cry to me.
If you loved me,
You would be here with me.
You want me,
Come find me.
Make up your mind.
Couldn't take the blame.
Sick with shame.
Must be exhausting to lose your own game.
Selfishly hated,
No wonder you're jaded.
You can't play the victim this time,
And you're too late.
Don't cry to me.
If you loved me,
You would be here with me.
You want me,
Come find me.
Make up your mind.
You never call me when you're sober.
You only want it cause it's over,
It's over.
How could I have burned paradise?
How could I - you were never mine.
So don't cry to me.
If you loved me,
You would be here with me.
Don't lie to me,
Just get your things.
I've made up your mind.
Evo i stavila sam da bude u kosim slovima ispisano ono što se meni nekad mota po glavi...
"Kako sam mogla spaliti raj? Kako sam mogla - nikad nisi bio moj..."
No jednom i je bio... vidjelo se da je uživao u tome... pogotovo jer je to bila neka vrsta zabranjene ljubavi, hehe, valjda je zato i bilo dobro... jer zabranjeno voće je najslađe... nije li?
Ali okrenula sam novu stranicu u ovom bijednom životu, pokušat ću što manje razmišljat o prošlosti, te se okrenuti sadašnjosi, sadašnjim događajima... imam priliku da budem s nekim, moram se nać s tom osobom i porazgovarat o svemu... ako bude kaj dobro, a ak ne, a jbg bit će bolje jednom...
hoće li?..... nadam se... u nadi je spas... hmmm... idem slušat mjuzu, a onda idem spavat... non stop buljim u jebeni mobitel, hoće li se pojaviti neka poruka na ekranu... čini se da neće... no dobro... nije važno, sve je ok... i tak, ja sam i dalje nekak sva sjebana... moguće zbog vremena, imam alergija dosta u posljednje vrijeme - alergija na školu... ta je jedna od najvećih alergija, onda je tu i alergija na ovaj život... al valjda će proć... a da i alergija na ovo vrijeme čudno... 12. mjesec je, nema snijega... hmmm ...... dobro je sve će bit ok... niš ljudi napuštam vas do sljedećeg posta...
Pozdravlja vas Imaginarna!
Božić polako kuca na vrata, a za njim dolazi i Nova godina. Još će jedna godina proći, godinu dana ćemo biti stariji, i dobit ćemo i nove brige koje donosi još jedna godina...
Svi naveliko planiraju gdje će provesti „najluđu noć u godini“. Ja ne planiram, nemam planove, ne planiram više unaprijed... Ono što je prošle godine bilo nikad neću zaboraviti, al neću ovdje ni spomenuti ništa o tome... Zašto planirati kad znam da će sve propasti? Mnogi od mojih prijatelja Novu će dočekati u zagrljaju voljene osobe ( sada ne pričam o obitelji, jer obitelj je obitelj, pričam o ljubavnom stanju ), jer neki od njih imaju svoje ljubavi i simpatije i ne znam što sve ne... Ja nemam ništa od toga, odustajem od tih ljubavnih sranja... da se vratim na ovo,... dakle provest će u zagrljaju voljenih osoba, a za mene tamo nema mjesta, ne želim biti višak, ne želim smetati nikome...
Imaju razloga za slavlje, imaju razloga biti sretni, imaju s kim podjeliti svoju sreću, imaju kome dati svoju ljubav znajući da će im isto biti uzvraćeno... Ja to ne mogu očekivati, vjerojatno ću još jednu godinu dočekati sama, zapravo prošlu sam dočekala sa svojom obitelji, jbg to nije to... al ajde neću se žaliti, neću mješati obitelj i prijatelje... Orijentiram se na prijatelje u ovom postu...
Ja sam odustala i od zadnjeg dečka koji mi se ajmo reć donekle sviđao... sviđa mi se još i sad, al ćemu sav taj trud i patnja kad duboko u sebi znam da neće ništa biti od toga... kad me niti ne primjećuje... Nema smisla sam sebe varati i uvjeravati u suprotno... A i kada znaš da još uvijek negdje u tvom srcu postoji ona čežnja za onim kojeg si izgubila... Koji zapravo nikad nije bio tvoj... „Ako nekog voliš pusti ga da ode. Ako se vrati – tvoj je zauvijek; a ako se ne vrati – nikad tvoj nije ni bio...“ – ako je ovo istina, što u mom slučaju i je, pustila sam ga da ode, ali nije se vratio, dakle nikad nije bio samo moj, imale su ga i druge, sigurna sam u to... Makar sam u jednom trenu osjetila da možda postoje neki osjećaji u njemu, da sam mu draga, znam da je laž bila kad je rekao da me voli, ali opet imao je neku dozu iskrenosti dok je to govorio... ali ostavljam to iza sebe, makar me to i sad guši i tjera mi suze na oči, jer nije tako lako zaboraviti nekog kog si iskreno voljela...
Odustala sam od onog u kojeg sam još do prije par dana bila zaljubljena, neda mi se ispočetka prolaziti sve...
Ljudi kažu „Vrijeme liječi rane“ – liječi li zaista, ili je to samo još jedna prazna fraza koja samo ublažava bol? Neki pak vele „Rane ne liječi vrijeme, već ljubav“ – a što ako ljubavi nema, zar će rane zauvijek ostati otvorene i bolne? Ako zacijele, hoće li se ipak vidjeti ožiljci?
Hoćemo li se zauvijek mučiti pitanjima i razmišljanjima kako je moglo biti da je nešto bilo drugačije... nadam se da ne...
Kakav je zapravo osjećaj kada si u zagrljaju voljene osobe, koja te voli isto kao što ti voliš njega ili nju? Zar sam ja pogriješila kada sam samo htjela voljeti i biti voljena? Zar sam tako veliku pogrešku napravila da moram patiti zbog tog?
Hoću li i ja jednom, bar jednom u životu doživjeti da me neko iskreno voli? Samo želim barem na tren osjetiti da nečije srce kuca samo za mene.... bar na tren... Kada vidim ljude koji sjede u parkovima na klupicama, puni nježnosti... koliko god se činila bezosjećajnom, opet osjetim neku prazninu u sebi... fali mi ono nešto da budem ispunjena istinskom srećom koju ne mogu imati uz prijatelje...
Ali neki ljudi su osuđeni na vječnu samoću, na život bez svoje „druge polovice“... Nekim ljudima je sudbina odredila da ne budu voljeni... Ipak na kraju krajeva, ne mogu svi biti sretni, uvijek će biti onih koji će naći neki razlog za žaljenjem...
Očito sam i ja osuđena na takvu sudbinu, na takvu budućnost...
Ne želim glavu razbijati radi toga, ako mi je tako zapisano među zvijezdama – tako neka bude... A jednom kad umrem samo jedno želim – da ću imati nekoga tko će me pokopati, da ne budem kao zadnji bijednik na svijetu kojeg su svi zaboravili... nadam se da ne budem spala na to...
Sada znam odgovor na pitanje što je to ljubav – ljubav je divna stvar, koju ili doživiš ili živiš za to da jednom i ti osjetiš što je to... a ako ne doživiš to, onda ti nije suđena...
Tako će možda i meni biti... Ljubav je iluzija koju su neki uspjeli pretvoriti u stvarnost.... ali meni će to samo ostati – iluzija...
I tako Novu godinu ću dočekati bez tzv. voljenje osobe... dočekat ću je u okružju svoje obitelji ako moji ne odu nekam... ako odu ... bit ću sama (?!)
No ništa, kaj je tu je... bit će sve ok jednog dana....
Pozdrav od mene....
ej dragi moji ljudi... nema mene već dugo... ne znam što da pišem, nemam vremena... stvarno nemam inspiracije za ništa, odlučila sam staviti jednu pjesmu ovdj na blog... pjesmu do Evanescence - "Hello".
Pjesma je prekrasna, iako je malo starija, ali je jako ljepa, nadam se da će vam se svidjeti isto kao i meni, pa stoga evo vam je...
playground school bell rings again
rain clouds come to play again
has no one told you she's not breathing?
hello i'm your mind giving you someone to talk to
hello
if i smile and don't believe
soon i know i'll wake from this dream
don't try to fix me i'm not broken
hello i'm the lie living for you so you can hide
don't cry
suddenly i know i'm not sleeping
hello i'm still here
all that's left of yesterday ...
Zašto sam nju stavila? Jednostavno pjesma je odlična, tužna je, ali tako se i ja osjećam u ovom trenutku... Ovu pjesmu je Amy posvetila svojoj starijoj sestri koja je poginula u nesreći... osobno pjesma je jako ljepa, također od tak malo tužnijih mi je super My Immortal, dirne me ravno u srce, podsjeća me na nešto što je bilo i više nije... obje te pjesme, zapravo u svim tim pjesmama pronađem dio sebe, dio svoje stvarnosti...
Evo samo da vam se javim ukratko i idem spavat... pozdrav svima koji me čitaju, nadam se da ćete mi ostavit više komentara nego što ste do sad... pozdrav od mene...
Ljudi se mjenjaju s vremena na vrijeme... Prilagođavaju se drugima, želeći biti dio nečega...
Pretvarati se u ono što nisi... ima li to smisla? Ima li smisla glumiti nešto što nisi i što nikada nećeš postati? Ima li smisla lagati samom sebi? Ima li smisla govoriti da će biti bolje kada duboko u sebi znamo da to nije istina? Da će biti gore nego prije? Laž... isplati li se ona zaista? Hoćemo li moći ostati isti nakon što se izgubimo u vrtlogu laži? Hoćemo li uspjeti zadržati one prave prijatelje kojima lažemo zbog nečega? Zašto lagati kada se na kraju sve otkrije? Zašto povrijediti nekoga i kasnije moliti za oprost jer „nije bilo namjerno“?...
Pitanja su koja nas možda ne prate svakodnevno, ali nekad se zapitamo u nekim određenim situacijama...
Što je to prijateljstvo? Prijateljstvo je nešto prekrasno. Prijateljstvo je najveće bogatstvo svijeta. Ljudi koji imaju prijatelje – najbogatiji su ljudi na svijetu. Prijateljstvo čini čovjeka bogatim, ne novac. Jer novac je procijenjiv, na svakoj novčanici (kovanici) piše nominalna vrijednost novca, dakle novac je označen i procijenjena je njegova vrijednost, prijateljstvu ne, prijateljstvo je neprocijenjivo. Na pravom prijatelju ne piše cijena, na prijatelju ne piše kolko košta... ne košta ništa... Prijatelj nije tu radi novca... prijatelja ne možeš kupiti...
Možeš kupiti novi auto, novu kuću, novu jaknu, nove hlače, novu torbu... nove stvari... Ali prijatelja ne... Novac možeš odjednom zaraditi, ali prijateljstvo se stvara godinama... temelji se na povjerenju, iskrenosti i ljubavi. Prijatelj ti neće reći da moraš imati novac da bi se družio s tobom, već će ti posuditi novac kad će ti trebati.... Prijatelj će ti uvijek pomoći u nevolji, uvijek će biti uz tebe... Prijatelj uvijek zna kada nešto s tobom nije u redu, makar ti tvrdiš suprotno... samo jedan pogled u oči je dovoljan da zna da nešto nije u redu... pomoći će ti... Riješiti ćete problem skupa...
Nekada znamo u životu moramo birati – ljubav ili prijateljstvo (u muško-ženskim odnosima npr.)? Što odabrati? Odluka nije lagana... treba žrtvovati nešto za ono drugo... što je ispravno?
Ako odabereš ljubav, žrtvuješ prijateljstvo... Bit ćete zajedno neko vrijeme, ni jedan od vas ne jamči da će to biti vječno... Nakon nekog vremena više nećete osjećati jedan prema drugom što ste možda osjećali u početku... prekinut ćete, zamjerit se jedan drugome, nećete moć jedan drugome pogledat u oči... nekadašnje prijateljstvo je propalo... Izgubili ste osobu koja je nekad imala veliko značenje u vašem životu i možda još uvijek ima...
Ako odabereš prijateljstvo, žrtvuješ ljubav... Možeš ga/ju voljeti neizmjerno, ali ako se možeš povjeriti toj osobi znajući da nikome neće odati tvoju tajnu, ostanite prijatelji... imaj tu jednu malenu tajnu koju nikome nemoj otkriti... dobro razmisli što ćeš učiniti, jer možeš ga/ju izgubiti zauvijek... a ovako možete skupa riješiti probleme... Možda ćeš patiti, ali sigurno ćeš patiti više ako ga izgubiš zauvijek, nego ako budete prijatelji, tako ćete uvijek biti skupa, a ne samo privremeno...
Je li prijateljstvo važnije od ljubavi? Moj je odgovor- prijateljstvo je ljubav... samo prijateljska ljubav... ali ipak ljubav... Dakle i prijatelj/ica je tvoja ljubav, makar na drugi način... Dakle moj izbor je uvijek prijateljstvo... Jer ako mi je osoba draga i jako mi je stalo do nje... žrtvovat ću ljubav samo da ga zadržim zauvijek, makar kao prijatelja... Više ću ga cijeniti, jer prijateljska ljubav nije prolazna.... Makar mi se i dogodilo da sam morala nakog dugogodišnjeg prijateljstva „raskinuti“ sve ali... što je tu je...
Jer ipak 13 godina prijateljstva nije malo... ali vidite ta osoba je uspjela to upropastiti svojim neprestanim lažima, o tome sam vam govorila na početku posta... Isplati li se laž? Ne, naravno da ne... možda one male sitne laži... ali ovako velike... Ona se doslovno zapetljala u svoje vlastite laži... to joj se vratilo... Ja nisam mogla vjerovati... Svi su mi govorili da laže, da joj ne vjerujem... ipak ja sam vjerovala, ipak najbolje frendice smo od rođenja bile, 13 godina... ali očito joj to nije bilo važno... Jer to što se dogodilo je nešto strašno... tolke laži... To me tako povrijedilo, ja nisam mogla vjerovat da se tako nešto može dogoditi... I još dan danas se zapitam zašto je to učinila... Neću vam reći što je bilo, jer ipak to nije za javnost... ne radi se o nekom dečku da se odma razumijemo... nešto drugo je posrijedi... Ali nešto grozno... još ne mogu vjerovati... Nakon godinu dana ipak oprostila sam joj... Ljudski je opraštati, ali nikad više neću biti onako dobra s njom kao što sam nekad bila... nikad joj neću više onako vjerovati niti joj nešto reći... Kao što rekoh oprostila sam joj... ljudski je opraštati... Ali opet to se ne zaboravlja... Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti...
Ja se nikad nisam pretvarala nit sam lagala da bi ispala bolja u nečemu... Takva sam kakva sam, il me takvu prihvati il nemoj... Trudim se biti što bolja, al na svoj način, govoreći istinu, a ne da izmišljam i preuveličavam stvari... sve ima svoje granice...
Neki kažu da se ljudi mjenjaju kad uđu u neku vezu s nekim... Istina, bar u mom slučaju, tj. kod mojih frendica... Stvarno su se dosta promjenile... ono, ne znam kak da vam objasnim, nisu iste, postoji neka razlika, možda ne velika ali opet, promjena je sigurna... Vele da se ja nisam promjenila... ali ja osjećam da nisam ista ko i prije... imam mnogo više iskustva u svemu, opreznija sam i sve... promjenila sam se možda i više od njih, ali opet zadržavam to za sebe... Ima samo jedna stvar koju nikad na sebi, odnosno u sebi, nikad nisam promjenila, a i nikad neću... a to je moja osobnost, to je ono „moje ja“, promjenila sam neke navike, neke stvari... frizura, način oblačenja možda... ali ja sam ostala ja... doduše, jesam se promjenila, ali duboko u sebi ja sam ona ista, kolko god se iz vana promjenila, onaj ko me dosta dugo nije vidio možda me nebi ni prepoznao, ali iznutra ja sam ona stara, nepromjenjena... Ostala sam ista... nakon svega što se izdogađalo, nakon svih problema i nevolja – ja sam ja... ja sam ja i nitko drugi... ja sam još ovdje – nepromjenjena...
I mislim da je to ono što svatko treba imati – „svoje ja“... imati svoje stavove, svoja mišljenja... ali opet cijeniti druge...
Svi mi imamo nekih problema, nešto što nas muči... nešto... možda se nešto što vi volite ne sviđa drugima, nastojte popraviti to, ali ni slučajno to nemojte mijenjati... to je ono što vas čini jedinstvenima... Ostanite svoji, i zapamtite – bogat i sretan čovjek nije onaj koji ima milijune dolara (eura, čega već) nego onaj koji ima pravog i iskrenog prijatelja koji je uvijek tu kad vam je najteže... budite i vi takav prijatelj, jer ako jeste – jedni ste od rijetkih... malo je pravih prijatelja, a ja sam sretna jer sam napokon našla nekog takvog – napokon sam našla PRIJATELJA... jer više vrijedi jedan pravi prijatelj nego 100 lažnih...
... hello I'm still here, all that's left of yesterday...
Ljubav... Što je to ljubav? Postoji li to uopće? Da li je to samo iluzija uzrokovana prejakim osjećajima? Da li je to opsesija za nekim? Da li se ljubav može opisati riječima? Da li su ljubav samo djela? Što zapravo možemo očekivati od ljubavi?...
To su uglavnom pitanja koja si ja sama znam postavit kad nemam pametnijeg posla... Tada sjednem i razmišljam... Postoji li? Sama sebi odgovorim da postoji... nekad je postojala... S njim... Ali trajalo je kratko... Znate kak se veli – sve što je ljepo, kratko traje.... Zašto? Ne znam... Znam da sam sama sebe razočarala, spustila se tako nisko te bila s onim ko mi je bio zabranjen... Sama sebi sam govorila ne smiješ se zaljubiti u njega, ne smiješ ga voljeti, on nije za tebe... No tek kad nekoga izgubite, tada shvatite ustvari kolko vam je stalo do te osobe...Kolko vam je važno da je ta osoba uz vas, ovdje... Ali kad to shvatite u večini slučajeva je prekasno... Tako je bilo i kod mene... Sjećam se... prohodali smo, nije mi baš bilo nešto... a ni njemu... ali svaki dan tolko laži, tolko glupih izraza, tolko praznih riječi je padalo s moje i s njegove strane... Ništa istinito... Da, učinila sam najveću pogrešku u svom životu – zavoljela sam ga, unatoč njegovim manama, unatoč tome što sam znala da je to sve samo laž... znala sam da laže kad je reko da me voli... sad se tome smijem... kako sam glupa bila... no prekinula se farsa... Napokon slobodna od svega! Napokon mogu radit sve što hoću, nitko me ne gleda, ne moram pazit da nekog ne povrijedim... Zar napokon? Ne, to je bila samo maska koja je bila prisutna nekih mjesec – dva... Tada sam shvatila da mi nije svejedno... Tada sam shvatila da ga volim više no ikada... prekasno... sve je izgubljeno bilo... Svaki dan sam samu sebe pitala što je pošlo po zlu? Jesam li ja kriva za to? Jesam li nešto krivo rekla, napravila...? 
... možda to objašnjava situaciju... prolazili su dani, tjedni, mjeseci... nitko nije zano da ga volim još... Napokon sam priznala... i sebi i drugima, da volim ga... borila sam se s tim mjesecima! Izjedalo me iznutra sve to, nekad sam bila na rubu suza, došlo mi je da vrištim... Pustila sam mjuzu – neku baladu, izbacila to iz sebe... bilo mi je lakše... Tako je to mjesecima trajalo... Pitala sam se zašto me nije volio?... Bar se pravio da me voli, pretvarao se... glumio je... 
....
No napokon, prošla je cijela godina, došlo je vrijeme da se pomirim s činjenicom da nema smisla mučit samu sebe s tim... Što je bilo bilo je... Moram krenut dalje... okrenuti novu stranicu, počet novi dio života, ovaj put – bez njega... Moram uspjet kako god teško bilo...
Uspjela sam! Makar se tu i tamo sjetim tih trenutaka koje smo dijelili... Ljepa uspomena... Samo to je ostalo od nas, ništa više... Nakon pto sam prestala vjerovat u ljubav... Dogodilo se nešto što nisam očekivala, bar ne tak brzo – zaljubila sam se u jednog super dečka... Ali ipak mi smo samo prijatelji... znam da ne može tu biti ništa... no trebam li se nadati? Ili da ipak budemo prijatelji? Ne znam, vrijeme će pokazati svoje... sad ću pustiti neka stvari krenu svojim tokom... Možda bude nešto... Jer dečko je stvarno dobar, onak istinski... i sad je tu dilema – biti s njim i izgubiti prijatelja, ili pak ostati s njim prijateljica ovak kakva sam bila?... Stvarno ne znam... Kao što rekoh – vrijeme će pokazati... Ali uvijek mogu bar sanjati... Jer to je ono što nam nitko ne može uskratiti - 
usudite se sanjati!...
Bojim se da ću opet biti 
- zaboravljena...ali imam poruku za samu sebe, a i za vas koji čitate ovaj post....
- nemojte odustati, ostanite jaki... čak i onda kad se vama to čini nemoguće!
Najgore mi je to što sada osjećam neku bol.... ne znam zašto... posljednjih dana sam sva ne znam, ne mogu se opisati...
zbunjena sam... ... nadam se da će me proć ubrzo...
I još nešto don´t keep 
To bi bilo sve..... over and out! Pozdrav od Imaginarne...
...Pitam se... ima li ovaj život smisla? Smisao života je koji? Rodiš se, malo uživaš u svom djetinjstvu koje se naglo prekida... krećeš u školu sa 7 godina... završavaš osnovnu, krećeš u veći pakao zvan srednja škola... zatim mučiš se da završiš srednju školu da bi poslje ( ako želiš ikakvu budućnost imati ) upisao fakultet po želji, da se namučiš da nekaj završiš... Recimo uspješno završiš faks, dobiš jebenu diplomu s faksa koju si čekao desetljećima, na kraju imaš već 25 godina (ak si pao koju godinu i tak... okvirno rečeno recimo 25 godina)... čeka te nešto još gore - pronalazak posla... ak nađeš super, ak ne mučiš sebe i druge tražeći nešto za što si kvalificiran... nađeš neki posao, radiš ko konj, prekovremeno i sve... za neku jadnu mizernu plaču... moraš radit do 68 (il tak nekaj), dajte si postavite pitanje jel će ko doživjet tolke godine??? zar je čovjek sposoban da sa 7 banki radi ko kad ima 3 banke? Pa hello!!! I kaj onda kad si star, nitko te ne želi... jadan si... imaš mirovinu tak malu da jedva možeš platit struju, režije i telefon svaki mjesec... Prestrašno! Kuda ide ovaj svijet... Zar je smisao života takav? Najbolje godine se potroše na školovanje... ne možemo uživati... ak se sada nećemo zabavljati - kad ćemo? Kad ćemo bit slobodni?
Ponekad poželim da se vratim u djetinjstvo, imala sam prijatelje s kojima sam bezbrižno provodila vrijeme... sad mi je došla na pamet jedna pjesma od Connecta (zapravo jedan dio) "SVATKO SANJA, I SVATKO BI HTIO NEŠTO, A KO KLINCU NIKAD NIŠTA NIJE TEŠKO; AK ME PITAŠ OSMJEH NEĆU SAKRIT, U DJETINJSTVO HTIO BI SE VRATIT, BOLJE NEŠTO DEŠAVA SE ČESTO, KAD SI MALI SVAKI BED IZGLEDA TI SMJEŠNO..." Evo to vam je i istina... mislim nije da je sve tako crno, ali opet nemaš vremena za sebe... nemaš više vremena za ništa.... I kak da čovjek od svega toga bude normalan?
Recimo za mene je moj najdraži dio odrastanja - djetinjstvo, i sada sam na neki način dijete u duši... ipak nekako je bolje bilo, udri brigu na veselje - i tako svaki dan... Ali danas kad si stariji svi te čudno gledaju, tvoj stil oblačenja, glazbu koju slušaš, društvo s kojim izlaziš, kamo izlaziš... Zašto drugi ne mogu jednostavno gledat svoja posla? Zašto se moraju gurat tamo gdje im nije mjesto? Jednostavno - živite i pustite druge da žive... Takvi smo kakvi smo... Slušamo što slušamo, sami biramo svoje društvo i sami odlučujemo o svojim postupcima...
...Kao djeca bili smo nestašni, zaigrani, bezbrižni i sretni... A danas imamo problema, nekad nejde... krene pa stane... onda se poslože stvari pa opet nešto zašteka... i tako stalno... svaki dan je isti...
Ali opet ima i nekih dobrih strana... Recimo ak imaš dobro društvo sve je super... ako imaš s kime podjelit neke stvari, ak imaš kome reć kaj te muči... ako imaš osobu od povjerenja... Ako se imaš s kim glupirat po cjele dane... Ak se na kraju krajeva uspiješ nauživat bar jedan dan... Onda si super prošo... Mislim ovo sam malo i crno opisala situaciju sa životom, ali tak je to...
Ipak ne bi ni mjenjala sadašnju situaciju, mislim dobro mi je, imam ekipu, imam svoj život i svoj cilj u životu, drugo mi nije potrebno... evo htjela bi vam poručit da uživate kolko možete i da se ne zamarate sa nebitnim stvarima... Dopustite sebi odmor... bar jedan dan... razmislite o svemu što želite, postavite sami sebi cilj koji želite i nastojte ga sljediti i ako vjerujete u sebe - sigurna sam da ćete uspjeti... "... MA DANAS JE DOBRO, AL DI SU ONI DANI?..."
- ova slika govori da sam u životu učinila neke pogreške... nisam ih mogla ispraviti... al ponešto sam i naučila... makar sam ju ponovila, ali sad sam naučila lekciju i nadam se i držim sama sebi fige da se to neće ponoviti......
Pozdravljam vas do sljedećeg posta......
